Niko ne dobije sve što želi u životu. To je u redu. Da je svako rok zvezda-naučnik-model-pisac-influenser-milijarder, i dalje ne bismo bili srećni jer bi svi ostali bili previše zauzeti da bi bili impresionirani.
Moj mentalni model je sledeći: U mojoj glavi živi tip po imenu Pera. Kada odlučim da želim nešto da uradim, Pera pravi računicu:
Koliko će to vremena i energije zahtevati i koliku će nagradu doneti?
Ako Pera misli da je nagrada u odnosu na uloženi trud premala, on uvodi „porez“ na tu aktivnost. I dalje je moguće uraditi je, ali to zahteva mnogo snage volje. (Nešto glukoza izvršna funkcija dopamin nešto iscrpljivanje ega norepinefrin.) Empirijski gledano, ja te stvari ne radim. Pera pobeđuje.
Zato, kada odugovlačim, pokušavam da preformulišem problem ovako: Kako da nateram Peraa da smanji porez? Ovo je teško jer je Pera tvrdoglav, svojeglav, skeptičan i nelogičan.
Moja taksonomija
Takson 1: Rad na nečemu je previše neprijatan u poređenju sa neradom
Hteo si da iskopaš ogromnu rupu u zemlji, ali si umesto toga proveo ceo dan jedući palačinke i gledajući netflix. Zašto? Verovatno zbog kombinacije:
- Kopanje ogromnih rupa u zemlji je teško i frustrirajuće.
- Obožavaš palačinke i komedije
Pera se ne protivi tome da radiš neprijatne stvari- on samo mrzi kada imaš bolje alternative.
Takson 2: Ne veruješ zaista da će tvoj trud uspeti
Pera ne voli da gubiš vreme i energiju na stvari koje propadaju.
Pod-takson A: Misliš da nemaš sposobnost. Dugo sam mislio da jednostavno ne posedujem talenat za matematiku. Zato je i nisam vežbao jer je bol netačno urađenog zadatka prevelika.
Pod-takson B: Misliš da nemaš dobar plan. Ponekad želim da pišem, a to je nemoguće. Počeo sam da mislim da je to često zato što je Pera pametniji od mene. On prepoznaje da nisam organizovao svoje misli i da moram da istražujem više ili da napravim nacrt.
Nervira to što Pera ne daje konstruktivne predloge. On samo tiranski nameće poreze i odbija da ih obrazloži, što ovakve slučajeve čini teškim za prepoznavanje. Ali takav ti je Pera.
Takson 3: Čak i ako uspešno uradiš tu stvar, ne misliš da će to biti važno
Pod-takson A: Misliš da nikog drugog neće biti briga. Ovo smanjuje broj eseja koje pišem o AI za 90%, hvala Bogu.
Pod-takson B: Ni tebe samog neće biti briga. Ovo je poznato svakom doktorandu koji je želeo da živi intelektualnim životom, a tri godine kasnije shvati da proučava subdermalnu temperaturnu osetljivost mongolskih dugih buba iz 18. veka.
Ovo su slični problemi, ali imaju različita rešenja. Ako Pera želi spoljnu nagradu, onda ga nećeš zadovoljiti ubeđujući sebe da će rezultati tebi biti važni.
Takson 4: Vremenski rok je predug
Želiš li da budeš lepši? Možda je najefikasnija stvar koju možeš da uradiš korišćenje kreme protiv sunca kako bi sprečio oštećenje kože. Ali ova korist je daleko u budućnosti. Pera nije impresioniran time jer agresivno umanjuje vrednost onoga što dolazi kasnije.
To je, dakle, moja taksonomija. Nemam formalne dokaze za nju. Ali tvrdim da, ako želiš nešto da uradiš i:
- voliš to da radiš; i
- siguran si da će uspeti; i
- siguran si da će biti sjajno; i
- brzo ćeš osetiti koristi;
onda će to biti lako. Zato, ako odugovlačiš, potraži gde je usko grlo.
Razmotrimo standardne trikove
Učini rad prijatnijim. Recimo da provodiš sve vreme za stolom igrajući video-igre umesto da radiš. Da li će nabavka boljeg monitora pomoći? Možda ne, jer dok on rad čini prijatnijim, on istovremeno poboljšava i nerad. Moraš biti oprezan.
Neka rešenja su čudna. Volim veliki i potpuno prazan sto. Shvatam da je ovo apsurdno—zar nije cela poenta stola da na njemu stoje stvari? Ali izgleda da to u Peri budi neki osećaj mogućnosti i čuda. („Sa ovoliko prostora za aktivnosti, sve je moguće!“) I to mnogo više poboljšava iskustvo rada nego što poboljšava moje podrazumevano ponašanjegledanje videa koza koje beže.
Učini ne-rađenje te stvari neprijatnijim (ili nemogućim). Takođe možeš napasti „jaz između rada i distrakcija“ sa druge strane. Ovo je uzbudljivo, jer iako je teško učiniti stvari boljim, bol je bezgranična! Ako ne uradiš x, nema y koji si planirao kao nagradu.
Radi na tome sa drugima. Recimo da želiš da budeš muzičar i osnuješ bend. Ovo čini mnogo toga. Pisanje pesama i vežbanje postaje zabavnije. Takođe—kroz novu društvenu obavezu—čini nepisanje pesama i nevežbanje bolnijim. Uz to pruža društveni dokaz Peri: kada vidi da tvoji prijatelji provode vreme pokušavajući da dobiju ugovor za snimanje, on zaključuje da to i ne može biti toliko glupo.
Razbij posao na listu zadataka. Liste rade dve stvari. Prvo, postepeno precrtavanje niza koraka pojačava uverenje da je uspeh moguć. Liste takođe stvaraju malu nagradu sa kratkim vremenskim rokom, u trenutku kada precrtaš svaku stavku. Iskoristi svoje primitivne instinkte u sopstvenu korist.
Radi nešto drugo. Do sada smo pokušavali da nadmudrimo Peru. Ali ponekad je on u pravu. Možda zaista ne možeš to da uradiš, ili to neće biti važno. Ovo se u ekonomiji zove Sunk cost fallacy, kada preduzeća nastavljaju da posluju urkos očiglednoj činjenici da su osuđeni na bankrot.
Budi iskren o svojim motivacijama. Često lažemo sebe. Govorimo kako želimo da budemo u boljoj formi da bismo „bili zdraviji“. Ali u stvari želimo da budemo privlačniji kako bismo izlazili sa zgodnijim ljudima ili impresionirali kolege na poslu. Istovremeno, često ne verujemo zaista da će vežbanje išta od toga ostvariti.
Problem je u tome što, iako je lako lagati sebe, Pera nije naivan. On zna da pokušavaš da uradiš nešto za šta ne misliš da će uspeti.
Zato budi surov prema svojim motivacijama. Ljudi su blesava stvorenja. Ako ubediš sebe da su svi tvoji ciljevi plemeniti i lepi, otkrićeš da Pera gazi po kočnicama u mnogim neočekivanim situacijama. Iskrenost ga neće zaustaviti, ali ćeš bar znati šta te čeka.
Uzimaj droge. Očigledno, ne preporučujem ovo. Ali neki ljudi uzimaju dopaminergičke lekove poput kokaina ili amfetamina i onda deluje da manje odugovlače. Kako se ovo uklapa? Neki spekulišu da mehanizam ovih supstanci povećava tvoje samopouzdanje u sopstvena predviđanja, pa si siguran da će stvar uspeti i doneti ti nagradu.
Zašto Pera postoji?
Postoji i ono ne-rešenje: Odustani, smanji svoje ambicije i prestani to da nazivaš odugovlačenjem. Jedina gora stvar od ne-rađenja nečega jeste da to ne uradiš, a da zbog toga zauvek prekoravaš sebe. Nisi stvoren da stalno nadjačavaš Peru, pa to nemoj ni da očekuješ.
Ovo pokreće dublje pitanje koje dobija neverovatno malo pažnje. Naime, zašto Pera uopšte postoji? Zašto nemamo beskonačnu snagu volje? Postoje brojne studije koje sugerišu da ljudi sa više snage volje ostvaruju bolje rezultate u životu. Uzročnost ovih opservacionih studija je diskutabilna, jer ne možeš nekome veštački dodeliti nivo snage volje i gledati šta će se desiti. Ali hajde prosto da pretpostavimo da je snaga volje dobra stvar. Zašto nam onda evolucija nije dala više iste?
- Možda je nedostatak snage volje samo „mana“ koju evolucija iz nekog razloga ne može da eliminiše.
- Možda je nedostatak snage volje postao mana tek sada jer živimo u kasnoj modernosti i provodimo vreme zureći u sitne brojeve umesto da lovimo i spremamo hranu u našim plemenskim zajednicama.
- Možda je život previše komplikovan da bi se njime upravljalo svesnim mislima. Ne kontrolišeš svoje otkucaje srca. Ne orkestriraš svoj vizuelni sistem, jednostavno „vidiš“. Možda je žongliranje svim tvojim prioritetima poput veza, hrane, posla, seksa, spavanja itd., prosto previše teško da bi se prepustilo svesti.
- Možda evolucija zna da „ti“ (tvoje svesno ja) imaš drugačije prioritete od nje. Očigledan primer bio bi kada imaš potrebu za nezaštićenim seksom koji bi mogao dovesti do neželjene trudnoće. „Ti“ misliš da je to loše jer bi beba ometala tvoje planove za branč. Ali Pera kaže „da, bebe su dobre!“ i stavlja masivne subvencije na opciju „imaj nezaštićeni seks“.
Ono što bih voleo da razumem je: Da li postoji model otkazivanja usled viška snage volje?
Postoji jedan ugao gledanja koji isprva deluje obećavajuće. Ljudi koji imaju ADHD imaju „nisku snagu volje“. Tvrdi se da je ovo rezultat neke vrste dopaminske (ili norepinefrinske) disfunkcije—bilo zbog premale proizvodnje, ili zbog receptora niske osetljivosti. Dakle, da li postoji problem povezan sa „viškom“ dopamina? Možda da—dopaminska hipoteza kaže da preosetljiv dopaminski sistem (ili uzimanje mnogo meta) izaziva šizofreniju.
Karikirano, mogli bismo da zaključimo sledeće:
NIZAK DOPAMIN
↓
NISKO SAMOPOUZDANJE U PREDVIĐANJA
↓
ZABORAVI DOMAĆI IGRAJ VIDEO IGRE
I:
VISOK DOPAMIN
↓
EKSTREMNO SAMOPOUZDANJE U PREDVIĐANJA
↓
HALUCINACIJE
Bonus content:


Leave a Reply